Najbolji odgovor na ovo pitanje daće vam Dodik lično, ali
nije da mu svesrdno ne pomažu svi koji mu svojim činjenjem, ili podjednako
nečinjenjem, to omogućavaju.
Vrag je već odavno odnio šalu. Nikome više nije do smijeha,
čak ni u ovim pretprazničnim danima, kojima se mogu radovati još samo djeca
koja nepokolebljivo vjeruju u Djeda Mraza.
Za nas ostale, vječite optimiste i one koji ne gube nadu,
došla su teška vremena. Svaki dan iznova demantuje naše prognoze da dolazi
bolje vrijeme, da ovo ne može ovako dovijeka. Da će narod shvatiti, da će se
narod pobuniti protiv nepravde i bezakonja koje pokušavaju da ozakone i učine
pravdom.
Ili im je stvarno dobro (ima naravno i takvih, pogotovo u
administrativnim centrima) ili su stvarno toliko potonuli da im nije ni do
čega, pa ni do sopstvenog života i budućnosti.
A ne bi trebalo biti tako. Zajedno nas je k'o pola Beograda.
Resursa imamo znatno više. Samo od energetskog sektora i drugih prirodnih
resursa mogli bismo da živimo i te kako dobro.
Ali godišnje nam pokradu par
milijardi. Izvuku, isisaju, maznu, klepnu, kako god hoćete. A onda narodu još
od bubrega odbijaju. Smanjuju prava, ukidaju i zakidaju gdje stignu.
Slušaju MMF. Ubrzano implementiraju „reformske“ agende. I
obračunavaju se sa neistomišljenicima. Ponižavaju žene i radnike u skupštinskim
klupama. I to rade s ubjeđenjem i nepokolebljivošću od koje me hvata muka.
Nemaju svoje ja, ne treba im. Nemaju svoje mišljenje. I ono je suvišno. Imaju
svoje nalogodavce i zadovoljavaju se mrvicama koje im se bace. Sve ostalo ne
vide, niti žele da vide.
Otrežnjenje će biti veoma bolno. A stanje još mnogo teže. Zna
se zašta služe banane.
Нема коментара:
Постави коментар